Protekle sedmice, u okviru obilježavanja Dana grada, u Užicu su gostovale dvije istaknute umjetnice, obje na svoj način vezane za ovaj grad. Mecosopran Tanja Obrenović, solista Opere i Teatra Madlenijanum, inače rođena Užičanka, nastupila je 8. oktobra na svečanoj akademiji u dvorani Gradske kuće, kojom je obilježeno 96 godina od osnivanja Kola srpskih sestara Srbije i 25 godina od obnavljanja Kola srpskih sestara u Užicu. Dan kasnije, u muzičkom programu na svečanoj sjednici Skupštine grada nastupila je Olivera Katarina, Užičanka po ocu Blagoju Petroviću. Ova čuvena srpska umjetnica je u pariskoj „Olimpiji“ svojevremeno održala 72 uzastopna koncerta na kojima su gosti bili najistaknutije ličnosti francuske kulture i politike, igrala je u desetak domaćih i duplo više stranih filmova, a najpoznatiju ulogu ostvarila je 1967. godine u filmu „Skupljači perja“. Ona je jedina žena pred kojom je, nakon jednog od pariskih koncerata, klečao veliki Salvador Dali, „klanjajući se njenom glasu i ljepoti“. I jedan i drugi mini-koncert bili su, dakle, istinski doživljaj za Užice u ovom trenutku.
Olivera Katarina je nastupala u Užicu i prije više od 40 godina. Boravila je, prije tog nastupa, u hotelu „Omorika“ na Tari. Sa magnetofonom, ali i sa foto-aparatom, krenuo sam da s njom napravim intervju. Razgovor snimljen tokom dana na Tari emitovan je na Radio Titovom Užicu, a fotografije koje sam napravio uveče, na koncertu, objavljene su u nedjeljniku „Vesti“ i u omladinskom listu „Maj“, koji je redakcija „Vesti“ jedno vrijeme izdavala za područje deset opština zlatiborskog okruga.
Originale tih fotografija, u pitanju su dva zaista lijepa portreta Olivere Katarine u crno-bijeloj tehnici, čuvao sam duže od četiri decenije. Neke fotografije koje sam objavljivao u svojoj skoro 50 godina dugoj novinarskoj karijeri, recimo portret čuvenog četnika Božidara Ćosovića Javorca, pa uklanjanje Titovog spomenika sa Trga partizana u Užicu, predao sam užičkom Narodnom muzeju. Ali, dvije Oliverine fotografije stalno su mi se „vrzmale“ po fioci. Nisam htio da ih uništim, ali nisam imao ni prilike da ih proslijedim osobi kojoj pripadaju. Sve do 9. oktobra. Znao sam da Olivera Katarina toga dana dolazi u Užice. Slučaj je htio da se na stepenicama pojavi predsjednik Skupštine grada Brane Mitrović. „Kada dolazi Olivera Katarina“, upitao sam ga.
„Eno je, izlazi iz auta“, odgovorio je Mitrović koji je krenuo da je dočeka.
I ja sam joj pošao u susret, predstavio se i zamolio je da mi posveti samo tri minuta. Pristala je bez riječi. Koncerta u Užicu od prije 40 i više godina nije se sjećala, ali je ipak upitala:
„Je li to kada sam pjevala Titu“!
„Ne, pjevali ste tada vašim Užičanima”, odgovorio sam.
Naravno, Olivera Katarina se nije sjećala ni intervjua na Tari. Davno je to bilo. Ali, kada je vidjela fotografije u mojim rukama, valjda joj se najednom čitav njen život ispisao tu ispred nje. Nevjerovatno je koliko se obradovala.
Inače, u listu „Maj“ smo za vrijeme njegovog izlaženja objavili veliki broj različitih intervjua. Sa Kemalom Montenom, Zdravkom Čolićem, sa Aleksandrom Gavrićem, glumcem, legendarnim „Kapetanom Lešijem“, i drugima. Aca Gavrić je sedam dana bio gost mladih Užičana u Klubu omladine, gdje je održan mini-filmski festival, i gdje se posle projekcija vodio razgovor o filmu. Bilo je to nezaboravno vrijeme, a za mene lično trajna pouka. Nakon sedmodnevnog druženja imao sam obavezu da sa Acom Gavrićem uradim intervju za list „Maj“. I, hoćeš, moje prvo pitanje je „dočekao na nož“. Pitao sam ga koliko je filmova snimio, a on mi je odgovorio:
– Slušaj, bre, Tijaniću, da se nismo ovako lijepo družili proteklih dana, ti bi ostao bez intervjua. Na takva pitanja novinara ja ne odgovaram. Morao si bar saznati koliko sam filmova snimio!
Zaista, bolja novinarska škola mi nije trebala!
Nakon što sam Oliveri poklonio fotografije, i krenuo kući, postavio sam sebi sasvim razložno pitanje: „Pa, zar ti nisi skenirao te dvije fotke, da ih imaš u svom računaru, niti si se fotografisao sa Oliverom Katarinom. Jer, od toga što si uradio danas mogla bi da se napravi dobra priča“! I, ne časeći ni trena, uzeo sam foto-aparat u ruke, i krenuo u Gradsku kuću. „Olivera je u restoranu ‘Naša priča’“, rekli su mi. Dok žurno koračam pored Omladinskog kulturnog centra, gdje su, u velikoj sali tadašnjeg Doma JNA, često gostovale zvijezde estrade, na pamet mi pada rođeni Užičanin Brane Petrović, brat kompozitora Žarka Petrovića. On je bio najzaslužniji što su, šezdesetih i sedamdesetih godina prošlog vijeka, u Užicu bar dva puta mjesečno priređivani koncerti najpoznatijih pjevača sa srpskog i hrvatskog govornog područja, ali i iz Slovenije i Makedonije. Brane Petrović je dovodio u Užice i pjevače narodne muzike, i zabavnjake. Gostovali su tada oni i u svim varošima u zlatiborskom okrugu, pa čak i u užičkim selima.
Nije bilo ozbiljnog pjevača u Jugoslaviji koji nije čuo za Brana Petrovića. U sali nekadašnjeg bioskopa „Partizan“ na Trgu partizana u Užicu organizovana je i Smotra pjevača amatera Srbije, na kojoj je pobijedio Staniša Stošić, i nakon toga postao istinska zvijezda. U Užicu su, često, gostovali i Toma Zdravković, Đorđe Marjanović, Arsen Dedić i njegova Gabi Novak, Mišo Kovač, Ivo Robić, Kemal Monteno, Oliver Dragojević, Miki Jevremović, Dragan Stojnić, Cune Gojković, Duško Jakšić, Josipa Lisac i ko zna ko sve još.
Sa Oliverom sam napravio zajedničku fotografiju. Izgledala je veoma zadovoljno, očito da se u Užicu tog dana osjećala prijatno. Jedino je uzdahnula pri pomenu svog sina. Ona živi u Beogradu, a srce joj je tamo, u Americi, gdje živi njen Mane Šakić. Kao da je htjela da se izjada zbog toga, ali nisam želio da načinjem tu temu, niti da je gnjavim dosadnim pitanjima. Ko zna na koliko ih je u svom životu odgovorila.Svetislav Tijanić